Drevna poljska legenda kazuje da je prije puno, puno proljeća mama mačka očajno plakala na obali rijeke u kojoj su se utapali njezini mačići. Vrbe na rubovima vode poželjele su joj priskočiti u pomoć, spustivši svoje duge i graciozne grane u vodu, kako bi spasile majušne mačiće koji su, natjeravajući leptire, upali u rijeku. Mačići se čvrsto uhvatiše za vrbine grane te tako bija
hu sigurno izvučeni na obalu i spašeni. Svakoga proljeća otada, kazuje legenda, vrbine grane dobivaju sićušne krznene pupoljke, upravo tamo gdje su se nekoć uhvatili mačići.Druga pak priča ide ovako:
Seljak, ljut što je njegova mačka pokućarka upravo omacila još jedno leglo mačića, zaključi da je u njegovoj kući previše usta koja valja hraniti. Pa stavi tek rođene mačiće u platnenu vreću, siđe do riječne obale i baci vreću u vodu, ne bi li se riješio neželjenih mačića. U virovima brze rijeke čvor na vreći se razveže, a mačići ispadnu van. Na obali, gledajući stravičan prizor, mama mačka glasno je mijaukala i bolno očajavala…Vrbe što su rasle malo nizvodno začuše plač mame mačke i iz suosjećanja s njom ispružiše svoje grane kao lijane, pa se mačići uhvatiše za njih.
Mitologija uči da ovozemaljski život ima svoj
kraj, a duh je vječan. Duh će preživjeti, ali će poprimiti drugo
zemaljsko obličje. Kako je sudbina mačića bila da umru, a njihov je duh
bio spašen, tako su mačići postali dijelom vrba koje ih spasiše. I
svakoga proljeća, vrbe, stabla bez cvijeća, pokrivaju se nježnim
plišanim pupoljcima, dodir kojih podsjeća na svilenkasto krzno mačića. I
što je još zanimljivije, u više se zemalja ovi lijepi cvjetovi nazivaju
upravo po – mačkama.
0 komentari:
Objavi komentar